Emsc 11.4

Već neko vrijeme tražim poređenje za nemir i turbulencije u sebi. A onda mi je metafora sinula u najgorem mometu – tokom jučerašnjeg zemljotresa. Dok se ormar lagano njihao i lupkao od moj krevet, a hava kao da je neko istresa iz ustajalog pokrivača, ja sam shvatala da se uvijek tako osjećam. Da svaki dan ustajem, hodam, sjedim, postojim, a u meni se dešava potres. I onaj konstantni teški osjećaj neugode kad se zemlja pod nogama trese, i bukvalno i figurativno. Možda baš zato što sam već navikla na nelagodu nisam ni pokušala ustati iz kreveta kada je potres započeo. Iako rijetko kad pronalazim utjehu u riječima da sve prođe, u tom momentu sam čvrsto vjerovala u koncept prolaznosti.

Ne znam kojim je slijedom ovaj blog dobio ulogu cvjetanja kad je u meni sve već odavno uvehlo.

Leave a Comment