Late night longing

02:26

Vani je ugodna ljetna noć bez obzira što tiho šušte kapljice kiše među krošnjama. Voljela bih da sad nisam sama i da ovu svježinu s prozora dijelim s nekim. Da se okrenem i da me neko čeka u krevetu a da to nije samoća. Pitam se da li A. ikad misli na mene, da li mu u nekom momentu naumpadne nešto naše pa mu nedostajem. Vjerovatno ne, on je ipak našao nekoga da mu guši samoću. Mislim da neki muškarci postoje i znaju samo kako da ih drugi vole, ali da oni ne znaju uzvratiti. Tako mislim da on samo plovi kroz život i uzima od drugih. Neki se valjda bolje naviknu da mu daju neuzvraćenu ljubav a neki ne. Ja sam samo bila među ovim drugim. Iako znam da sam mu značila i budila iskru u očima, on je jednostavno praktičan tip čovjeka koji ne zna postojati u simbiozi.
Već odavno to govorim – ne nedostaje mi. Nedostaje mi djevojka koju je iscrpio iz mene jer sam ja živjela simbiozu s njim, ali on nije. Moja ličnost se zagubila u njemu i sada sam u ponovnom otkrivanju same sebe.

Dva sata je ujutru, ali barem nikada nikom nisam slomila srce (barem tako mislim). Barem razlog mojih nesanica nikada nije bila grižnja savjesti što sam druge povrijeđivala. A drugi su mene prosipali kroz rešeto. Opet, ovo moje srce nije zlopamtilo. Nadam se da će svi u ovom životu naučiti ljepše voljeti nego što su mene.

Leave a Comment