I got it from my mama pt.2

Redovno mi kažu da ličim na mamu. Za praznike je ta opaska pojačana jer komšijski i porodični svijet dobije priliku da me vidi više nego inače. Ne znam je li to kompliment, ali uglavnom se samo nasmijem i kažem hvala. I onda ponove opasku još jednom jer “pogotovo ličiš kad se nasmiješ“. I istina je to. Moje usne formiraju isti osmijeh kakav je bio mamin. I kako godine prolaze sve više vidim na sebi crte lice koje ponekad svojim prstima prelazim preko starih fotografija. Čak je babo neki dan dok sam sasvim fokusirana radila najobičniju dnevnu radnju pranja suđa rekao ovim riječima iz dana u dan sve više ličiš na mamu. Je li to moj teret? Je li to moja kazna što nisam bila savršena kćerka kad sam trebala biti? Godinama poslije odustala sam od poetičnih pokušaja da ispričam o nedostajanju mame. Mama svima nedostaje, koliko god da ste stari ili mladi, mama koja vas je voljela uvijek nedostaje. Za praznike samo malo više boli jedno prazno mjesto za stolom.

Mami hvala za osmijeh, za plave oči, i za plavu kosu s pramenovima o kojoj sve djevojke sanjaju. Istina je da mi ljudi uvijek daju komplimente na stvari koje mi je dala mamina genetika. Možda ipak nije teret nego dar koji mi je mama ostavila da uvijek nosim na sebi.

2 Comments Write a comment

Leave a Comment