Dan je počeo sasvim regularno. Bilo mi je mrsko ustati iz kreveta i razmišljala sam da li da ipak idem u branje krušaka i ostavim obaveze za sutra jer su realno odgodive a ja fleksibilna s vremenom. Pošta, računi, banka, kupi poklon za rođendan i usput obnovi svoj ormar. Srela sam je u Kotonu. Nisam mogla a da ne buljim kako bih se uvjerila da je ona. Ne znam je. Vidjela sam je samo na fotografijama kada je tek počeo označavati. Ljepša je uživo. Naravno da sam se usporedila s njom. Kao da je za centimetar visočija, punija i zgodnija.
Napad panike nisam imala već duže vrijeme. Nisam ni danas, samo je na ovaj sunčani dan pala kiša iznad mene. Izgubila sam fokus. Izula me iz cipela opet ona misao da me tako lahko i brzo zamijenio.
Ostatak dana sam pregurala.
Da sam barem otišla da berem kruške. Htjela sam to poslije svega ali već su bili popodnevni sati i nije bilo potrebe da se trudim da spašavam ovaj dan. Šta ću sa sebe, šta ću s njegogim postojanjem u meni i hoće li uvijek ovako visiti iznad mojih dana…