Dobar blam se daleko čuje

Novi dan, novi blamantni ispad u mom svijetu.

Već neko vrijeme srećem jednog pravo lijepog skroz nepoznatog momka u busu. Uvijek u isto vrijeme u povratku s posla. Bilo je pogleda osmijeha fazona da sad ja ne zalazim u to. Šanse su bile 50/50 da ja to sve pogrešno ili pravilno tumačim. Danas se ja gospođa mlada odvažila da priđem čovjeku da ga pitam za kafu. Već sam u glavi spremila sve moguće scenarije i šta on može reći: ima djevojku, nije zainteresiran, nema vremena, nisam mu ja slatka, da me otjera u pizdu materinu. I desio se jedan jedini koji mi nije ni pao napamet a trebala sam i na to računati. Momak je oženjen! Kad nisam pala i od smijeha i sramote kad je rekao “Super je to samo što mene kući čeka žena”. Šta znam, nema burme (od sutra će je sigurno nositi kad mu žena čuje), i apsolutno izgleda kao neko u srednjim dvadesetima. Naravno još ja kad sam već krenula da lupam k'o maksim po diviziji kažem “Pa ne izgledaš tako star”. Poslije toga sam još nečega nalupala i izvinim se, i odlepršam valjajući se od smijeha i neugode.

Danas sam nasmijala jednog čovjeka i vjerovatno njegovu ženu kad čuje šta mu se desilo. Meni nikad nije falilo hrabrosti da prilazim prva, uvijek samo sreće s izborom.

Moje pitanje je sad, čime da ja vozarim, je li poslije blama treba da nastavim s istim kako bih pokazala da nije bio blam nego ono desilo se Bože moj, ili da se više ne pojavljujem u tom periodu kad se srećemo??? Meščini da mi ne gine da polažem.

8 Comments Write a comment

    • Ma i ja sam to zaključila, otkud sam mogla znati 🤣
      Hvala na savjetu, držat ću se ustaljene rute, pravit ću se da se nije ni desilo jer nije ništa toliko strašno i tako će zapravo ostati samo simpatična pričica a ne blam 😊

Leave a Comment