Mahaluše, tračerice, i fleabag

U zadnje vrijeme s kim god da sjedem da se družim, oplete priču po drugim ljudima. I počelo mi to tračarenje ići na živce. Pod broj 1, ne interesuje me šta ko radi od svog života. Mislim haj i nekako mi je okej da razmijenimo informacije ko je gdje, je li dobro, šta radi, ali zar stvarno mora da padne neka osuda za tuđe ponašanje. Pod broj 2, valjda se zna s kim možeš komentarisati druge a s kim ne. Ja i ako ću nekoga uzeti u usta, radim to isključivo s tri sebi najbliže osobe u koje imam povjerenja. Jok, ovi što ih znam 15 minuta se naviju da meni blate druge očekujući od mene isto. Osjećam se loše jer sam ja osoba koja ima empatiju i uvijek se trudi gledati tuđe postupke iz njihovih cipela.

Sad mi izgleda da nije problem u meni nego ako i jesam društveno neprilagođena to je zato što je društvo iskvareno. I zato što malo zagubljena živim u nekom svom svijetu…

Rekla mi drugarica da je moj život i ja podsjećamo na Fleabag. Rekoh, divno 🙂 (Vi što niste gledali seriju, šta čekate) A u to ime:

2 Comments Write a comment

  1. Šega fotka. 😀

    I ja sam nekad okružen ljudima kojima je jedina zanimacija tračanje drugih i općenito koji žive tuđe živote. Sva ta priča je ništa drugo nego bižanje od sebe i svojih problema.

    Hvala Bogu imam i ljude koji imaju ljubavi prema životu i znatiželju, tako da s njima mogu imat konstruktivne razgovore.

    • Valjda nekad samo imam manje strpljenja za ove ljude koji znaju samo druge komentarisati, što ti kažeš vjerovatno ne znaju šta bi sami o sebi rekli pa im je lakše o drugima pričati. Ali barem zbog njih poželim ove druge prave svoje ljude s kojima mogu satima sjediti a nikoga ne spomenuti 😊

Leave a Comment