U ponedjeljak ujutru u pola 8 muškarac kod Muzeja nosi buket cvijeća. Nekome je taj ponedjeljak postao puno bolji.

U srijedu lijepo obučena prilično atraktivna devojka prolazi pored skele u Titovoj a radnici se hvataju za međunožje. Hvala na podsjetniku što mi se ponekad gade muškarci. (Da mi oprosti muški rod na ovoj generalizaciji).

U nedjelju, već umorna od ove duge sedmice, djevojka plave kose se ispela na vrhove prstiju kod Mome i Uzeira da poljubi nekog mladog muškarca. On još više umoran od šest radnih dana u sedmici se nasmijao ne znajući da se ona boji da ga drži za ruku. To je već druga duža priča. Djevojka nedovoljne visine sam ja. Rekla sam da neću previše razmišljati o položaju N.N. lica u mom životu, go with the flow, ali neki osjećaj iznutra mi govori da ili ću ja njemu slomiti srce jer je sad takav red u mom životu obzirom da sam ja uvijek bila donja u ljubavnim odnosina pa je sad vrijeme da i ja nekoga malo oštetim, ili će biti to to ( šta god to bilo, note to self: define “to”).

Vrtlože, žao mi je, dejt mi bio lijep, ipak neću u Hercegovinu.