Na podu sobe sam razastrla fotografije iz porodičnih albuma da mu pokažem ko sam i gdje mi se korijen širi zapravo. Poredane hronološki, crno bijele fotografije s meni nepoznatim licima vode do onih u boji gdje se ja smijuljim s cijela tri zubića i bijelom kosom kao svilene vlasi na zrelom kukuruzu. Počeo je da me ljubi u svim tim uspomenama i pred svim tim ljudima, pa mi je tad naumpala jedna pjesma koju ću zalijepiti na kraju posta.
Ne znam da obnavljam prekinute veze pa tako ne znam ni ovu svoju s blogom. Jednom sam se posvađala s najboljom drugaricom koju znam od prvog razreda osnovne škole i nakon što cijelu godinu nismo pričale, prosto sam joj se javila i pozvala je na kafu. I nastavile smo gdje smo i stale, zaključujući da smo nedostajale jedna drugoj.
Ne trebaju sve veze ni biti obnovljene. Neke treba sasjeći.
Upravu su kad kažu da sretne ljubavi ne pišu dobre priče. Pa kad je sve previše bajno, počnem sebe mučiti potencijalnim nedaćama. Šta ako ne budem zadovoljna sama sobom i onim što postanem? Šta ako budem nesretna poslom koji budem morala raditi jer u mojoj struci nema posla? Šta ako sam ti sad super i lahko se nosiš s mojom tendencijom ka pesimizmu a poslije te počne zamarati? Navodno to ne treba da se desi. U mojoj glavi sve ima rok trajanja pa sama sebi namećem tu ideju i da će, prije moja, nego tvoja, ljubav samo tako nestati.
Od ostalih anegdota: u jeku sezone alergija sam se vozila u busu (javni prevoz u Sarajevu je traumatičan događaj, vrijeme je da položim i da odem psihologu zbog PTSP-ja koji mi je izazvao). Nosila sam sunčane naočale i značajno kasnila na sastanak pa sam cupkala nogom i gledala na sat zbog nervoze. Djevojka koja je sjedila do mene je ustala da izađe i rekla mi je uz blag osmijeh: Bit će sve okej. Rekla sam Hvala, misleći da je primijetila moju nervozu pa da me utješi. Kad je izašla skontam da je mislila da plačem jer sam ispuhivala nos i brisala oči zbog alergije.
Never Mention to the Daughters of the Republic of Texas That you made love
On an office desk
on the seventeenth floor
with a view of the Alamo.
Saw it upside down.
Your head dangling
off the edge of the desk.
But saw it right for once.
Shook from memory —
Bosnia. How neighbor
upon neighbor fired.
Grief in one century
bred in another ire.
Reason collapsed
like Stari Most, a bridge
of five hundred years.
What do you know of tears?
What you choose to remember
Beware.
Cisneros, Sandra. Woman Without Shame