Vezeš dodirima po mojim leđima dok gledam kako se iza do pola spuštene roletne od bambusa sunce lagano skriva iza malog obronka. Pitaš me šta želim za rođendan. Razmislim šta ću da ti kažem

Da legnem u svoj krevet a da ne pokušavam stegnuti ruke oko svog vrata u nadi da će nastati neka nova ja.

Da me ujutru dočeka davno zaboravljeni ukus maminog sutlijaša.

Da naučim da prebirem riječi prije nego ih izgovorim pa da me ne guše kajanja u prsima.

Da ne osjećam sve u životu do same srži svog bića, ni sreću ni brigu.

Da ne diram otvorene rane na koži ili da ih barem prihvatim jer su moje.

Ne kažem ništa od tog ipak. Da li bismo se uopšte sreli kada bih zaželjela da vratim vrijeme pa da odrastem u neku drugačiju sebe? Možda je bolje da zaželim nešto jednostavnije.

Na pola puta do 50. Kao tek procvao cvijetak na livadi u dolasku proljeća. Sretan rođendan kažeš. Sretan je, kažem. Imam tebe, porodicu, neke prijatelje, i čak tri mačke.